Jedna porodica je otvorila vrata svog doma učenici iz inostranstva na razmjeni u BiH i tokom gotovo godinu dana bila ambasador bosanskohercegovačke kulture i tradicije, učeći istovremeno više kako o sebi, tako i o njemačkoj kulturi iz koje dolazi njihova nova kćerka i sestra. Pred povratak u domovinu, Jana je analizirala svoje interkulturalno iskustvo i život u BiH. Pročitajte šta je napisala.
Ćao! Ja sam Jana, iz Njemačke sam, i imam 16 godina. U septembru 2011.godine sam kao učesnica AFS jednogodišnjeg programa interkulturalnog učenja došla u Bosnu i Hercegovinu, a moje iskustvo se završava u julu. Pitate se zašto sam se odlučila doći baš ovdje? Kako mi je bilo i je li mi žao što idem nazad?
Rado ću vam ispričati moju priču, ispočetka.
Jedan kofer od 20 kg. Ruksak kao ručni prtljag. Odjeća koja je, kako se kasnije ispostavilo, bila pretopla. Par zaheftanih A4 listova u ruci – ili elektronska karta – i dosta znatiželje. To je bilo sve. „Spremna?“, pitali su me. „Spremna!“. Za šta tačno, nisam baš znala, ali to nije ni bilo važno. Spremna vidjeti šta će se desiti.
Onda je sve počelo. Let iz Minhena za Sarajevo, glavni grad Bosne i Hercegovine, traje skoro sat i po. Nije to neko dugo putovanje, ali ipak dovoljno vremena za proći kroz razna emocionalna stanja, od bolnog rastanka do nervoze, do iščekivanja. Pri slijetanju mi je glava ipak bila više-manje prazna. Očekivanja: otvorena za sve.
Sad mogu reći da je taj let bio početak za mene uzbudljivog, važnog perioda koji me obilježio. Ovdje zapravo ne želim, što se tiče pojedinačnih događaja, osoba i doživljaja, ulaziti previše u detalje (time bi se mogle knjige ispisati), nego više dati opći dojam mojih zapažanja ove godine. Nekih izuzetaka ipak mora biti. I to na onim mjestima, gdje je neko ili nešto toliko utjecao na mene, imao toliki udio u uspješnoj godini provedenoj u inostranstvu, da on/ona tj. ono čak ni u skraćenoj verziji ne može izostati.
Ovdje, na prvom mjestu mislim na moju domaćin porodicu, koja je imala malo vremena da se navikne na ideju dijeljenja svakodnevnice, stana i života godinu dana sa jednom, još potpuno nepoznatom osobom, ali me od samog početka tako nevjerovatno otvoreno i prijatno primila. Kad sada kažem, da su te osobe u toku prošlih mjeseci za mene postali porodica, naravno ne znači da su time moji roditelji, moj brat, tetke, baka, djed, rođaci ili bilo ko drugi zamjenjeni. To nije bio cilj i nikad se ne bi moglo desiti. Općenito nikad nisam željela nekog ili nešto zamjeniti. Nisam željela iz nezadovoljstva u inostranstvo, nego iz znatiželje. Tu je bila želja još više upoznati i doživjeti – znači sve u svemu ne potraga za promjenom, nego više za obogaćenjem.
I tako se za mene pojam „porodica“ proširio za nekoliko osoba, koje su me obilježile i dalje bilježe, koje poštujem, cijenim i koje ću i u budućnosti s vremena na vrijeme pitati za iskreno mišeljenje. Sarajevo mi se od samog početka jako svidjelo, iako grad nije ogroman, i nakon godinu dana mi je jednako interesantan, baš kao na početku.
Uprkos svemu, za mene su postojale, kao i za svakog drugog ko ide u stranu zemlju i stranu kulturu, stvari na koje se i dalje nisam mogla navići i možda i ne želim, iako mi se Bosna kao zemlja jako sviđa i neopisivo mi je drago što sam došla ovdje. Jedna od tih stvari je frontalna nastava, bez puno komunikacije, ali sa puno učenja napamet. Na to nisam navikla i lično smatram da takav oblik nastave nije naročito efektan. Obzirom da ovdje nisam imala ocjene, nisam se onda ni morala naročito puno time pozabaviti.
Sljedeće je već bilo teže prihvatiti. Ovdje prvo moram reći, da se u suštini smatram osobom koja nerado sve unaprijed planira. U Njemačkoj je sve isplanirano. Imamo svoj kalendar u kojem su najčešće već početkom januara zapisane svi važniji događaji godine. Meni je te preciznosti često previše. Bosna je, naspram toga, drugi ekstrem. Kalendar? Ne, to je nepotrebno. Naravno da ovdje ne želim govoriti za sve Bosance, upoznala sam dovoljno izuzetaka i nikako ne želim širiti predrasude. Većina mojih iskustava su ipak bila takva, da organizacija raznih stvari duže traju i da ako postoji plan onda ga se drže… ili ne. Naučila sam kako se s tim nositi, što ne znači da mi se sviđa. Za mene izgleda važi: „Spontani poduhvati – uvijek rado!“ , ali „spontano kompletan plan okrenuti naglavačke – radije ne!“.
Kao što sam već spomenula, BiH je divna zemlja, koja je prema mom mišljenju potcjenjena, ili u još gorem slučaju jedva primjećena. Svijet tu nešto propušta!Priroda je prelijepa, hrana odlična, neuporediva mješavina kultura koja se malo gdje može naći, ali prije svega mjesto gdje sam upoznala mnoge divne osobe. BiH, pogotovo Sarajevo, je postalo dio mene i uvijek ću se rado vratiti.
Završetak, kraj… uskoro je tu. Ali što sam već u prvom dijelu spomenula važi i sada. Deset mjeseci ne znači samo vrijeme koje je prošlo, već jedan novi život koji sam sebi izgradila. I upravo to je moj dokaz da je „završiti“ neprikladna riječ. Moja godina je gotova, da. Ali sa letom kući neće tek tako nestati moj život ovdje. Tu su sjećanja i iskustva koja nikad neću zaboraviti. Tu su prijateljstva koja će nadam se opstati i na daljinu. Tu su ljudi koji su za mene postali porodica. I na kraju tu sam ja, koja je sebi sama, koliko to god zastarjelo zvučalo, došla bliže.
Odluka je jednostavna i nezaobilazna: završiti jedno vremenski ograničeno poglavlje – nažalost, da.
Sve ostalo se nastavlja.