Stojanka iz Bijeljine, učesnica AFS tromjesečnog programa razmjene srednjoškolaca, poznatog pod nazivom ECTP-European Citizenship Trimester Programme, piše o svom interkulturalnom iskustvu u Holandiji u školskoj 2014/15. godini.
Sjećam se, u decembru prošle godine, prikupila sam sve potrebne papire i poslala svoju prijavu. Odluka donesena zbog znatiželje, ali i u jednu ruku i inata, priznajem. Tada nisam ni slutila da ću zaista zapravo baš ja otići na razmjenu. Još manje u Holandiju. Holandija mi nije bila među prvima na listi, igrom slučaja sam dobila tu državu, ali na kraju na čudnovat način sve je ispalo savršeno.
Jedna od najvećih „briga“ tada mi je bila da ne izgubim godinu. To je ujedno bilo i pitanje s kojim ću se kasnije najviše i susresti: „Šta ćeš u Holandiji? Zašto ideš? Time samo gubiš vrijeme/godinu. Ništa korisno ne možeš naučiti.“ Sada mogu reći da svi oni nisu bili u pravu.
Za protekla tri mjeseca neizmjerno mnogo sam shvatila i naučila. Postala sam znatno tolerantnija, strpljivija, samostalnija i snalažljivija. Shvatila sam ko su mi prijatelji, a ko samo poznanici. Naučila sam da sebe i to ko sam ja posmatram, odnosno definišem iz jedne druge perspektive, na jedan drugačiji, novi način. Naučila sam da više cijenim različitosti, ali sam istodobno shvatila da smo svi mi isti. Stekla sam doživotne prijatelje iz cijelog svijeta, od dalekog Novog Zelanda, Kine, preko Evrope pa do Južne Amerike. Sada svaka država predstavlja asocijaciju na jednu divnu osobu koju sam upoznala tokom moje razmjene i sa kojima sam prošla kroz mnogo toga.
Holandija je zemlja po mnogo toga drugačija od moje države Bosne i Hercegovine. Školski sistem je drugačiji. Srednja škola traje šest godina i postoji mogućnost da se biraju predmeti. Učenicima u školi je dato mnogo više slobode. Sjećam se mog prvobitnog šoka kada je jedan učenik, nakon što je zakasnio na čas 15-ak minuta, bez riječi se pridružio času. Kasnije su mi objasnili da ako kasniš moraš da se javiš u Pitstop kancelariju i objasniš zašto si kasnio. Ako ste kasnili iz neopravdanih razloga dužni ste da provedete jedan čas tamo učeći.
U školu svi idu biciklom, što je ujedno i glavno prevozno sredstvo u Holandiji kad idete bilo gdje, od običnog večernjeg izlaska do odlaska u šoping, apsolutno sve sa izuzetkom dužih putovanja. Zato ima mnogo biciklističkih staza koje su uvijek posebno odvojene. Tipičan holandski pejzaž čini mnogo zelenila, cvijeća i malene skromne kućice i naravno, opšte prisutni kanali.
Ja sam živjela u Emmenu, gradu na sjevero-istoku države. Imala sam divnu domaćin porodicu. I želja mi se ostvarila—imala sam jednog divnog cuku i macu. Sada sam bogatija i za jednu sestru. Već smo isplanirale posjetu. Dolazi uskoro da me posjeti ovdje i upozna moje roditelje i moje staro društvo.
Biću iskrena, nije uvijek lako, susrest ćete se sa raznim i mnogobrojnim izazovima. Ali to se prebrodi lako, važno je da ne odustanete, pokušate i uvijek date maksimum!
Holandski jezik je dosta sličan njemačkom, i ja sam u proteklom periodu od potpune početnice značajno napredovala! Al’ prvobitno sam mlatila i rukama i nogama, uzdahivala… Bitno je da ne odustaješ i trudiš se od početka da pričaš što više! (Bez obzira kolko to možda nepovezano i netačno zvučalo. 😀 Ja sam tražeći poštu, a neznajući holandsku riječ, objašnjavala da je to “prodavnica gdje šaljem poruku”.)
Hrana je u nekim segmentima slična našoj. Samo što je kod njih večera glavno jelo, a ručak je užina u školi. Prvobitno mi je trebalo vremena da se naviknem na to. Neke od neizostavnih holandskih specijaliteta koje morate probati ako vam se ikada pruži prilika jesu: hahelslah, haringe i moj omiljeni stropvafel.
Sa sobom na razmjenu sam i ja, nesvjesno, ponijela i kofer predrasuda koji se negdje putem izgubio. Za tako kratko vrijeme zaljubila sam se u tu državu lala i vjetrenjača, koja sada meni predstavlja mnogo više, i ove divne i srdačne ljude. Da, srdačne! Bezbroj puta mi se desilo da su mi potpuni stranci pomogli, u gradu, u školi. Holanđani djeluju na prvi pogled znatno rezervisaniji nego ljudi iz Južne Evrope generalno, ali to je na početku dok vas ne upoznaju, odnosno dok vi njih ne upoznate. Opušteni su i veseli, ali osobina koju najviše cijenim kod njih je iskrenost.
U Holandiji sam prvi put proslavila Sinterklaas i Crnog Petra, njegovog pomoćnika, koji dolaze iz Španije. Tada se porodica iskupi i daruju poklone jedni drugima. Pored poklona dužni ste napisati sarkastičnu pjesmu i „poklon šalu“ napraviti. Npr. ja sam dobila tortu iz koje sam morala prstima izvući pravi poklon. Učešćem na razmjeni takođe sam dobila priliku da posjetim mnoštvo gradova koje inače sigurno ne bih nikada. Holandija je mala država, tako da vam kada putujete nije potrebno više od 3 sata vozom da stignete sa jednog kraja države na drugi. Često imate autobuse, odnosno vozove, koji idu ka istim odredištima i do kasno u noć, što je prilično zgodno ako živite dalje.
Dok još idete u srednju školu je po meni, pravo vrijeme da odete na razmjenu. Nemojte odlagati jer kasnije imate sve manje i manje vremena za tako nešto, i što smo stariji to život od nas zahtjeva da budemo ozbiljniji, okuje nas nekim drugim obavezama… Ja sam naučila ranije, na teži način, da je bolje pokušati, nego pitati se šta bi bilo da je bilo. Pokušajte i vi, pa šta bude!
Neizmjerno sam zahvalna AFS-u i volonterima koji su mi omogućili da odem na razmjenu i doživim ovo uistinu jedinstveno iskustvo. Hvala vam!
Još jednom—ne premišljajte se više! Prijavite se i saznajte o čemu pričam!
Stojanka iz Bijeljine
Učesnica AFS tromjesečnog ECTP programa razmjene srednjoškolaca
Holandija, 2014/15.