Ivana iz Istočnog Sarajeva učestvuje u AFS programu interkulturalnog učenja kroz jednogodišnju razmjenu srednjoškolaca u školskoj 2015/16. godini. U nastavku možete pročitati njeno iskustvo života u Danskoj.
Ima, znate, jedna zemlja kao iz bajke, prepuna lijepih predijela, božanstvenih plaža i još boljih ljudi. Zove se Danska. Došlo je vrijeme da kada kažem „kuća“ mislim na Svendborg, a ne na Istočno Sarajevo. Imam divnu domaćin porodicu koja mi pruža sve i kojoj sam mnogo zahvalna i prijatelje koje ću, nadam se, imati za cijeli život. Svi su me prihvatili kao pravu Dankinju.
Eh sada…. Moja avantura je počela prije više od godinu dana kada sam na Facebooku vidjela članak o AFS razmjeni učenika koji mi je promijenio život. U decembru sam prikupila sve potrebne papire i poslala prijavu. Uslijedile su polufinalne a zatim i finalne radionice. I onda, napokon 25. februara sam dobila email u kome je pisalo da sam predložena za učešće u AFS jednogodišnjem programu razmjene u Danskoj. Mojoj sreći nije bilo kraja. Mislila sam da sanjam. Zahvaljujući roditeljima, sponzorima i AFS-u uspjela sam ostvariti svoj san.
7. avgusta 2015. godine sam se oprostila sa porodicom i uslijedio je moj prvi let avionom: Sarajevo-Beč-Kopenhagen. U isto vrijeme sam bila i srećna i tužna. Znala sam jedino da neću vidjeti porodicu i prijatelje cijelu godinu, ali sam pretpostavljala da me čeka jedna od najboljih godina u životu. Bila sam nestrpljiva. Nisam znala kako ću se uklopiti u novi razred, porodicu, grad, novi način života.
Plašila sam se da nećemo pronaći volontere na aerodromu. Pitala sam se kako ćemo ih prepoznati, ali to je bilo lako. Stajali su na sredini aerodroma sa AFS zastavama. Sačekali smo i ostale AFS učenike i skupa se uputili u Roskilde. Tamo je održan prvi pripremni kamp. Veoma brzo sam se zbližila sa ostalim učenicima i volonterima. Stekla sam mnogo prijatelja ne samo iz Danske nego i Rusije, Litvanije, Italije, Njemačke, Francuske, Kolumbije, Meksika, Brazila, Kosta Rike, Argentine, Ukrajine, Kine, Tajlanda, Japana… Naučili smo folkedans (tradicionalni danski ples). Volonteri su bili nasmijani. Odgovorili su na sva naša pitanja.
Imali smo radionice i pričali smo o razlikama između naših zemalja i Danske. Tek tada sam shvatila da će sve biti drugačije. Jezik, hrana, slatkiši, kuće, klima, odjeća, običaji, škola… I da, zaista sve je drugačije. Jezik je veoma težak. Vole specifičnu hranu kao što je čorba od jabuka i krompira, salata od lubenice i luka, rødbrot…Obožavaju krompir. Imaju zanimljive slatkiše kao što su lakris. Ustvari to su bombone koje mogu biti slatke, slane, kisele, ljute… Slatkiše jedu isključivo petkom i vikendom. Danci uvijek nose odjeću tamnijih boja. Bez obzira na to što kiša pada gotovo svakog dana, malo koja porodica ima kišobran – a još rjeđe ga i koriste.
Sjećam se prvog dana škole. Prije nastave smo imali zabavu. Profesori su svirali a direktor je pjevao. Dijelovi direktorove pjesme su glasili: „…svi momci imaju djevojke, samo ja nemam jer sam ružan…“. Nakon njihovog nastupa sam izašla na binu i predstavila se, naravno na danskom. Nakon toga sam upoznala svoj razred. Škola je fantastična. Školski sistem je u potpunosti drugačiji. Škola traje od 8:15 do 15:30h. Časovi traju po 90 minuta. Imaju odličan sistem obrazovanja. Zadovoljstvo je učiti u ovakvim uslovima. Knjigu u ruke nisam uzela mjesecima. Ovdje se sve radi na kompjuterima. Učenicima je dato mnogo više slobode. Ukoliko zakasnimo na nastavu, možemo se pridružiti ostatku razreda bez riječi. Profesori nam kažu da im je drago što ćemo prisustvovati makar dijelu časa. Sami pravdamo izostanke. Sa profesorima ne samo da smo „na ti“ nego se i šalimo, kladimo i pitamo ih za savjet. Možemo ih nazvati ukoliko nam treba pomoć oko zadaće. Ukoliko nam ne odgovara datum ispita, nazovemo profesora i dogovorimo se koji datum nam je najpovoljniji. Profesori su nam pravi prijatelji. Ponekad izađemo skupa. Često radimo eksperimente. Učimo kroz diskusije. U školi ne postoji autoritet. Učenici i profesori su jednaki.
Mladi imaju mnogo više slobode, ali i odgovornosti. Disciplinovani su. Gotovo cijelo moje društvo ima posao poslije škole. Danci nisu fanovi „blejanja“. Moram priznati da mi to mnogo nedostaje. Poslije nekoliko sati u školi, slobodno vrijeme vole da provode sami ili sa porodicom. Nema onog „Ajmo napolje da ne radimo ništa.“ Šteta. Ali imam utisak da na svakoj žurci petkom nadoknadimo mjesec dana druženja. A tek školske žurke… Njih je nemoguće opisati. To jednostavno moraš doživjeti da bi mogao shvatiti o čemu pričam. Vikendom često organizuju roštilje na plaži. Vole sport. Imali smo efterårsferie (raspust). Posjetila sam Kopenhagen. Oduševio me je jedan od najstarijih luna-parkova u Evropi-Tivoli. Zaljubila sam se u Nyhavn.
Konstantno sam okružena osmjesima. Uvjerila sam se da su Danci najsrećniji ljudi na svijetu. Naučili su me da uvijek tražim pozitivnu stranu svega i da se ne obazirem na loše stvari. Da je najbolje zanemariti nebitne ljude i njihove komentare. Pokazali su mi da trebam živjeti svaki trenutak kao da je posljednji i ne razmišljati o prošlosti ili budućnosti, već o sadašnjosti jer je to jedino vrijeme koje mogu promjeniti.
Mislila sam da me razmjena neće promjeniti. Ali jeste. Shvatila sam svrhu života. Ne nerviram se oko stvari koje ne mogu primjeniti. Postala sam tolerantnija i samostalnija. Shvatila sam koliko su razlike između kultura lijepe. Učim novi jezik. Posmatram stvari iz drugačije perspektive.
Bila sam i na Juleferie (božićni raspust). Ulice su dekorisane već početkom novembra. 1. decembra počinje božićna čarolija. Svugdje se čuju pjesmice. Božićni kalendari sa čokoladicama, božićni serijski kalendar, svijeće, pravljenje ukrasa, ukrašavanje kuće i jelke, Božićne pjesmice, kolačići, pokloni samo su mali dio onoga što decembar donosi u Dansku. Danska božićna večera je nezaboravno iskustvo. Tradicionalna hrana je preukusna. Cijela porodica pjeva pjesme i pleše oko jelke. „Prenošenje praznične atmosfere na sve prostorije u kući“ u „ljudskom voziću“… Specijalni kolačići… A onda otvaranje poklona…
Ja sam se navikla na danski način života. Odlično sam se snašla. Osjećam se kao da sam cijeli život ovdje. Konačno sam pronašla pravu sebe.
Neizmjerno sam zahvalna porodici, sponzorima: Nova Banka Ad Banjaluka, Antikorozija d.o.o. Gacko, Montenegros d.o.o. Zvornik, Ikonić d.o.o. Rogatica, AFS-u i volonterima koji su mi omogućili da živim u ovoj bajci sa najsrećnijim ljudima na svijetu. Hvala vam!