Aljoša Preradović iz Banjaluke je u školskoj 2007/08. godini učestvovao u jednogodišnjem AFS programu razmjene srednjoškolaca u Njemačkoj. Ovog ljeta mu se ostvario san: njegove dvije porodice – prava iz BiH i domaćin porodica iz Njemačke – susrele su se u njegovom rodnom gradu. Donosimo vam njegovu priču.
Dok voz polako usporava, a jedan momak u plavoj majici mi govori da treba da se spremim, jer uskoro izlazim, po prvi put počinje da me hvata neko čudno uzbuđenje. U tom trenutku prisjećam se do tada najdužeg putovanja u životu. Nekoliko desetina sati autobusom od Bosne i Hercegovine do Frankfurta na Majni, pa onda nekoliko slobodnih sati u tom ogromnom gradu i onda još nekoliko sati vozom do tog konačnog odredišta: Osnabrück. Voz ide sve sporije i sporije, a u meni se roje pitanja i osjećam kako mi se znoje dlanovi. Da li ću ih prepoznati? Da li će oni mene prepoznati? I šta da im kažem? Voz staje, vrata se otvaraju i ja izlazim zajedno sa svojim ogromnim koferom, kupljenim posebno za ovo putovanje. Dok stojim na toj željezničkoj stanici u tom potpuno nepoznatom dalekom gradu, odmah prepoznajem tri nasmijana lica u masi drugih. Od tog trenutka počinje prijateljstvo koje traje do dana danas.
Svoju godinu razmjene sam proveo u jednom malom mjestu na sjeveru Njemačke, Haren an der Ems, u jednoj četvoročlanoj porodici, koju od te godine ponosno nazivam svojom drugom porodicom. Tokom te godine bilo je tu svega, zajedničkih druženja, putovanja, razgovora do kasno u noć, mnogo pomaganja oko zadaće i jezika, pa i po koja prepirka, koja bi se uvijek završavala obostranim izvinjavanjem.
Po završetku moje razmjene nisam želio da izgubim kontakt sa tako dragim ljudima, koje sam, slobodno mogu reći, tokom te godine zaista zavolio. Odmah po dolasku nazad u Bosnu i Hercegovinu počeli smo redovno da se čujemo preko skajpa. I tada su mi pomagali da se opet priviknem na svoj stari život. Nisam dugo izdržao, već u januaru sljedeće godine odlučio sam da ih posjetim. Bio je to sjajan osjećaj, opet biti u svojoj drugoj kući! I nakon toga smo redovno komunicirali, a posjetio sam ih još nekoliko puta, a takođe smo uspjeli da se sretnemo i na nekim drugim lokacijama – putevi su nam se jednostavno ukrštali.
Sjećam se jednog jako bitnog telefonskog razgovora od prošle godine. Moja sestra iz Njemačke me je nazvala, a uzbuđenje u njenom glasu bilo je očito. Obavijestila me je da je trudna. I kao da to nije bilo dovoljno uzbuđenja za taj dan, još je dodala: „Da li bi želio da mu budeš kum?“ Oči su mi se napunile suzama, nisam mogao da vjerujem i drhtavim glasom sam stigao samo da kažem jedno malo, stidljivo Da.
Međutim, još od te razmjene sam u glavi uvijek zamišljao kako me je domaćin porodica posjetila. U meni su se rojile slike, kako im pokazujem grad, od Aleje do Kastela, pa kako onda tako umorni idemo da jedemo ćevape. Takođe sam maštao o tome, kako bi divno bilo, da se moje dvije porodice upoznaju. I to se konačno desilo ove godine!
Moja domaćin porodica nekoliko puta je najavljivala svoj eventualni dolazak, ali nikada ništa nije bilo konkretno. Tako da i kad su mi putem Skype rekli da će možda ovo ljeto doći da me posjete, nisam tome pridodavao neki veći značaj. Gledajući svoje dvije mame, kako sjede na mom malom balkonu u Banja Luci i kako pijući tursku kafu pokušavaju jedna drugoj da objasne šta je to zova, pomislio sam – to je bogatstvo koje ni sav novac ovog svijeta ne može da kupi!